Donesite sami odluku da nikada u životu ne budete žrtva mobbinga na poslu

Na svakom radnom mjestu ima različitih „manijaka“. Mnogi ljudi (naročito žene) su ljubomorni na vaš život, na vaše bliske odnose među članovima u vašoj porodici, na međusobno razumijevanje koje imate u porodici i na kraju, na sve vaše materijalno i duhovno, što posjedujete. Zato se ispočetka u odnosima s njima javlja lagana ljubomora, pa posesivna ljubomora, pa bolesna ljubomora i na kraju ti ljudi (pogotovo žene) koriste svaku moguću situaciju da vam pogoršaju dan, da vas mentalno zlostavljaju, ispoljavaju agresivnost (pretjeranu i bezrazložnu) na svaki vaš korak, gotovo na svaku vašu riječ ili gest. Niste sigurno šta je dobro da uradite, šta je dobro da kažete, jer šta god uradite ili kažete, za te žene nije nikako dobro. Sve je izgovor, da se „istresaju“ na vama. Ispočetka su to banalne stvari u vidu komentara sa ironijom i podsmijehom, onda prelaze u svakodnevno maltretiranje i mobbing. Vrše „psihičko“ nasilje i torturu na vama svakodnevno. Te žene vam prave smicalice i spletke, kada god to mogu. Na javnom mjestu u prisustvu drugih ljudi, one se nastoje istaknuti tako što će vikati na vas, djeliti vam nekakve nepotrebne savjete vikom i urlikanjem, nastojati na sve načine da vi ispadnete nesposobni i smotani, a one te, bez kojih bi sve propalo. Iako ih većinom ignorirate ili nastojite maksimalno ignorirati, sama činjenica da ste na istom radnom mjestu preko 9 sati dnevno, znači da ih viđate i da ste s njima gotovo svo to vrijeme. One imaju pretežno veća primanja od vas, neke su udovice, neke u (ne) sretnoj bračnoj zajednici, neke su samice svojom odlukom. Mnoge dolaze na posao da bi našle „novoga“ partnera. To odmah govori da ih bračna zajednica ne zadovoljava. Sve one redovno odlaze frizeru, voze novije i dobre automobile, izlaze vikendima, putuju često i redovno, putuju i u inostranstvo, stalno nešto kupuju, često mijenjaju garderobu, dobro se hrane, imaju vikend kuće za odmor i još mnogo toga. Svaki vikend im je nekako isplaniran i provode ga u društvu. Ali kako mentalno nisu nikako „dobre“, sve ovo nabrojeno im ništa ne predstavlja. U svemu nabrojenom ne nalaze nikakvo zadovoljstvo. Posao imaju i rade ga već godinama. Primanja su im redovna i daleko iznad prosjeka u državi, u kojoj žive. Skoro sve njihove želje mogu biti ispunjene, ali kada osobe (žene) nisu „dobre u glavi“, sve ovo je ništa. Takve se žene najbolje osjećaju kada pronađu žrtvu. To je obično tiha, mirna, povučena osoba, blagoga karaktera i temperamenta, spremna uvijek i svima pomoći. Njene probleme ne poznajete, ili ih znate vrlo malo,ta osoba vam se ne nameće, nego potiho i s odstojanjem priča o sebi i uvijek pazi da ne pretjera sa pričom, da vam ne postane dosadna i nametljiva. To je osoba koja će zadnji zalogaj podijeliti s vama. I s osmijehom vam ustupiti sve što ima. Pohvaliti vas nadređenima i bez ikakve suvišne priče odraditi i vaš posao. Ali firma u kojoj radite ne poznaje ni pohvale, ni pokude. Znači, svi su jednako tretirani i nikoga nije briga ni za šta. Nikoga ne zanima da li se i kako posao obavio, ko je najviše zaslužan za odlično obavljen posao. Šefovi su tu samo za neke banalne stvari, i puno „ne talasaju“ čuvajući tako svoja radna mjesta i odlična primanja.

Kada ste na poslu preko 9 sati svakodnevno, ovakvo maltretiranje počne uticati na vas i na sve u vašoj porodici. Ispočetka tome ne pridajete veći značaj, iako porodica prva primijeti promjene. Povlačite se u sebe i najbolje se osjećate daleko od ljudi. Još se više zatvarate u sebe. Ljude počinjete izbjegavati. Ustvari, radite svoj posao nastojeći što manje kontaktirati sa ostalim zaposlenicima. Vremenom, mentalno i psihički i fizički slabite. Tražite razne razloge da uzmete slobodan dan, dan od godišnjeg ili bolovanje. To utiče na vaš sređeni privatni život. Ispočetka sporadično, onda svakodnevno ujutro i uveče, kada se umorni vratite s posla. Nadate se nekom odmoru makar noću dok spavate, ali i tada imate košmare, noćne more, ne spavate dovoljno, odnosno spavate malo i sa stalnim buđenjem. Ispijate litre kafe, pretjerano pušite, nervozni ste često, slabo ili nikako jedete i sve radite mehanički. U svom vlastitom svakodnevnom životu postajete robot. Ne tiče vas se vaš život, niti učestvujete u njemu. Samo ste, nekako, fizički prisutni. Sve ostalo je odsutno. Vaše misli, razmišljanja, želje male i velike, odluke. I to traje i traje, dani se pretvaraju u mjesece, a mjeseci u godine. Počnete razmišljati da ste vi glavni krivci za sve, ali vjerujte niste. Te žene, vaši zlostavljači, su najčešće u nekim poznim godinama života, sredovječne, ne lijepe niti ičim privlačne, ostavljene od djece (koja imaju sopstvene živote dalje od njih). Stalno su čangrizave, ohole, zlobne, bezobrazne, lažnih osmijeha i gadne naravi. Ni u čemu ne nalaze zadovoljstvo, a onda naletite vi, kulturni, dobri, anti-agresivni, blage naravi, zadovoljni sa svim i svačim, spremni na stalno praštanje. Kući gutate šaku lijekova, da opstanete u takvom društvu i da svoj posao odradite časno i pošteno.

Onda shvatite da se morate udaljiti iz tog okruženja ili sebe iz temelja mijenjati. I da morate progovoriti o tome. To je teško, ako sami radite i izdržavate porodicu. Teško je ostaviti posao zahvaljujući kojem imate redovna primanja i koji vam omogućava kakav-takav život i podmirenje makar osnovnih životnih potrepština (režije, lijekovi i hrana). Pokušavate ipak pronaći izlaz iz te situacije. Moje iskustvo govori da ne trebate odmah posezati za otkazom. Otkaz jeste opcija, ali zadnja. Na osnovu svih dobijenih savjeta od dobrih i dragih ljudi, shvatila sam da se prvo trebam izliječiti i uzela dugo bolovanje. Onda slijedi povratak na posao, ali ostaje činjenica da imam ostatak  godišnjeg odmora. Znači, prvo treba iskoristiti sve što vas zakonski sljeduje. Nakon toga, zadnja stavka je otkaz. U međuvremenu dok razmišljam o otkazu kao bijegu iz takve „bolesne i mentalno loše“ sredine, vrijeme iskorištavam za učenje kako da promijenim svoja razmišljanja. U svakom slobodnom trenutku na poslu, i vremenu provedenom na odlazak i dolazak s posla, na pauzama, pokušavam razmišljati o svemu lijepome iz moga okruženja i o svemu što volim. A, još uvijek volim puno toga. Naprimjer, cvijeće obožavam, prirodu i sve s prirodom, također. Muziku i knjige. U glavi vrtim sadržaje pročitanih knjiga, reakcije likova iz knjiga i cijelu fabulu. Kako se sezone godišnjih doba mijenjaju, misli mi se vrte oko prirode, koja me okružuje na svakom koraku. Kada mogu i imam vremena,  posmatram drveće i cvijeće posađeno u parkovima i na balkonima. Kada ne mogu, u glavi vrtim te slike i samoj sebi izazovem osmijeh na lice. Vidim da ove misli pomažu. Stariji ljudi često kažu da je „sve u glavi“ ili „povezano s mislima iz glave“. Ali, baš sve. Kažu i da sve bolesti dolaze prvo iz glave, potom osjećamo slabost u tijelu, koja se manifestira nekom liječničkom dijagnozom. To se meni desilo.

Iako ne zamjeram nikom, i iako sam svjesna da ovako mora biti, posljednje atome snage pokušaću usmjeriti na sve lijepe stvari u životu. U neku ruku sam zahvalna svim tim ženama, jer sam uz njih puno naučila. Svo vrijeme mobbinga, ja sam i dalje najljubaznija osoba koju poznajem. Rijetko pokazujem zube, jer to ionako ne vodi nigdje. U životu sam prošla kroz mnogo toga. Nagledala sam se već svakakvih ljudi i situacija. Znam da me na kraju očekuju ljepša vremena – kao što je to uvijek slučaj u životu, neko nepisano pravilo. Mudri pjesnik Kahlil Gibran je napisao da: „U srcu svake zime drhti proljeće. Iza zastora svake noći čeka nasmiješena zora“. Bio je potpuno u pravu.

Nikada ne sumnjam da su najsretnija vremena života ispred mene. Nikada ne sumnjam da najbolje tek treba doći. Ono što danas sigurno znam jeste, da nakon svega pretrpljenoga, nikada više neću sebi dozvoliti da budem žrtva mobbinga na poslu. I nikada više neću šutjeti o tome. Jasno ću i glasno koristiti sve moguće situacije da pričam o tome, da potičem ostale da javno govore o tome. Mnoge žene će se vjerovatno prepoznati. A moguće i poneki muškarac. Možda i ja ovim člankom pomognem nekoj ženi (osobi) da javno progovori o tome. Najgori je osjećaj kada misliš da si sam u svemu, jer su svi drugi sretni što nisu žrtve, pa ih sve ovo ne dotiče. To ne mora biti tako.

Zapamtite da je svaka od vas vrijedna i da svaka od vas zaslužuje da živi normalno, bilo na poslu ili kod kuće. Ne dozvolite nikome, a kamoli osobama koje se ni po čemu ne razlikuju od vas, čak naprotiv, da vas ikada dovedu u teško mentalno stanje.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s