Kad život krene nizbrdo

20170802_124312
Ispričaću vam priču o tome koliko život može biti i okrutan, i zabavan, i nepredvidljiv i, kako kažu, pun padova, ali i uspona.
Ali, krenimo iz početka. Živjeli smo sa roditeljima, i u prelomnom životnom momentu, odlučili se za brak i kupovinu stana. Kada mislite da su se sve kockice u životu posložile u smislu cijeloga životnoga puta, od obrazovanja, nalaženja posla i životnog partnera, odluka koja vam je jedina preostala tada, je kupovina stana. Želite biti blizu poslu, blizu roditelja i opet, imati svoj kutak onakav kako ga vi zamišljate. Supruga i mene oduvijek su fascinirali stanovi u potkrovlju, ili bilo kakav stambeni prostor da si bliže nebu i zvijezdama. Volimo gledati zvijezde, oblake, ptice, izlaske i zalaske sunca, pa su nam potkrovlja uvijek bila posebno draga. Naša odluka o kupovini stančića u potkrovlju dešavala se upravo u godinama, kada je nadogradnja stambenih jedinica uzimala maha. Naime, dešavao se svojevrsni stambeni „bum“. Skoro svaka pogodna zgrada, imala je cijeli niz nadograđenih stanova. Mi smo se odlučili za stan manje kvadrature s krovnim prozorima, koji gledaju ka nebu i zvijezdama. Uz dobar, polovni automobil, potkrovni stančić namješten po našem izboru i dobre poslove koje smo imali, činilo se da nam se životni san ostvario. Činilo nam se da je sve, ama baš sve, na svom mjestu, kako treba i biti. Nije bilo ničega previše, ali je bilo naše, naša zarađena imovina i samim tim, nama najvažnije i najdraže.
Međutim, kako stara poslovica kaže „ne lezi vraže“. Na vremenske prilike i neprilike niko nije računao. Niko od nas im nije pridavao posebnu važnost. Naprotiv, o tome nismo nikada ni razmišljali, niti razgovarali. Jednoga dana probudila nas je nevjerovatna tutnjava, lupa, čudni zvukovi koji su dopirali izvana. Zvukovi su ličili na sve, ali nikako na nešto dobro. Skočili smo i pogledali kroz krovne prozore, da bismo stekli neki uvid o tome šta se događalo vani. Vidjeli smo da leti granje, lišće i kojekakvi predmeti. Shvatili smo da vani bjesni oluja. Oluje su se oduvijek dešavale.Pratile su cijelo naše djetinjstvo i odrastanje, ali nikada ovakve jačine i obima. U jednom momentu velika je grana pala na jedan od krovnih prozora, slomila oba stakla i propala u naš stan. Drugi krovni prozor u malom dnevnom boravku smo držali otvoren cijele noći, zbog zračenja cijeloga stana i, možda, ustaljene navike. Dnevni boravak je plivao u vodi. Skoro sve stvari u njemu su bile pomaknute sa svojih mjesta, i pomalo „plutale“ po prostoriji, „kretale se“. Osjećaj je bio kao da ste na brodu koji tone, i nema mu spasa. I vi tonete zajedno sa brodom. Otvorili smo ulazna vrata. Sva voda iz našega stana krenula je ka haustoru i stepenicama u obimnim količinama. Ni kante, ni krpe, ni naša brza reakcija, nisu mogle spriječiti navalu vode, lišća i raznoga smeća koje je padalo kroz krovne prozore u stan. Sa vodom, nastalom od jakoga pljuska, smeće i stvari su plutale prema izlazu, haustoru i stepenicama, ka ostalim stanovima naših komšija. Sve je bilo natopljeno. Kako nesreća ne dolazi sama, u tome momentu zazvonio je mobitel. Suprug je dobio telefonski poziv od druga u nevolji, kojem je trebao hitan prijevoz do bolnice, radi pokliznuća i loma noge. Ludo je vozio da pomogne drugu, i da se čim prije vrati kući. Luda vožnja donosi lude događaje. Kako nije uspio savladati volan i prekomjernu brzinu kod nagloga skretanja u drugu ulicu, udario je autom u drvo. Ustvari, zabio se autom u drvo. Prednji dio auta je bio potpuno oštećen. Drug je taksijem otišao do bolnice. Moj suprug se taksijem vratio kući, da nastavi pomagati meni i svim komšijama u radnoj akciji raščiščavanja stanova, haustora i stepenica, nakon pretrpljene bjesomučne oluje. Onda smo sjeli na stolice, uhvatili se rukama za glave, i počeli realno razmišljati o svemu. U jednom momentu imaš sve, u slijedećem skoro ništa. Imaš idiličan i normalan život kakav želiš, koji si ostvario i kakvom si se nadao, a već u slijedećem nemaš skoro ništa.
Naravno, život nas je naučio da se svaka šteta u životu da popraviti na ovaj ili onaj način. Nekada do kraja, nekada djelimično, ali za sve postoji neko rješenje. Uz pomoć šlep službe, kola smo odvezli majstoru na kompletnu restauraciju. Stan smo počistili, ali je ostao nekako ispražnjen, ogoljen nakon one oluje. Sve instalacije su bile oštećene, i zajedno sa krovnim prozorima trebalo je uraditi sve ispočetka. „Kako??“- pitali smo se. Zajedno, to je ogromna suma novca. Panika, zovi roditelje, prijatelje, rodbinu – niko nema toliku količinu novca.
A onda smo se, nakon početne navale panike, sjetili da od kupovine stana, već godinama plaćamo osiguranje. Nismo ništa očekivali. Možda osmijeh, ljubaznost, srdačne riječi podrške i/ili eventualno manju vrstu pomoći, na šta i jesmo računali. Međutim, dočekala nas je ljubazna službenica sa riječima, koje nam i danas odzvanjaju u ušima, da će oni kao naša odabrana Osiguravajuća kuća pokriti sve troškove restauracije našega automobila. Pokriće i sve troškove obnove oštećenja u stanu, kao i zamjenu novih prozora. Našoj sreći nije bilo kraja. Nakon svega, shvatili smo, da smo jednu odluku dobro donijeli. A ta je, da se treba osigurati. Treba osigurati sve što posjeduješ. Svoj vlastiti život, prije svega, zatim, svu svoju teško zarađenu imovinu. Zašto, pitate se? Odgovor je jednostavan. Samo iz jednoga razloga. Jer se sve može desiti svima nama. Nesreće bilo koje vrste ne biraju ni mjesto, ni ljude, ni vrijeme. Vremenske nepogode ne biraju ni mjesto, ni ljude, ni vrijeme. Bolesti ne biraju ni mjesto, ni ljude ni vrijeme. Sve se svima događa. Shvatili smo da, kada si jednom na vrhu, dotakao si vrh svijeta, ostvarivši sve svoje snove, želje i nadanja, isto tako u jednoj sekundi sve to možeš izgubiti. Ne svojom krivicom. Tada treba biti spreman i pripremljen. Treba se osigurati.

Advertisements

2 comments

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s