Život „poslije pandemije“ već živimo

840
Naučno fantastični roman Georga Orwella „1984“, iako pisan davne 1949, savršeno opisuje život poslije corone. Takozvani „Novogovor“ iz Orwellovog romana, već je uveliko prisutan u našem svakodnevnom životu. Maskomati odnosno maske za lice iz automata i dezomati za bočice za dezinfekciju postavljeni svugdje po gradu. Zatim, dezinfekcijski tuneli za one koji su prisiljeni obavljati svoje poslove na otvorenom u vrijeme pandemije, dezinfekcijski tuneli za ljude koji ulaze i izlaze iz lokalnih domova zdravlja, češto korišteni termin karantena, pa još noviji termin pametna karantena, i još mnoštvo novih riječi i izraza. Sve upućuje na to da već govorimo jednom vrstom Novogovora. Veliki Brat je odavno među nama. Vidim ga kroz nove tehnologije, aparate i aparature, čipiranje, elektronsko praćenje ljudi u izolaciji, takozvano „praćenje virusa“, i mnoge druge aktivnosti novijeg vremena. Cilj je kažu, olabaviti karantenu i pustiti ljude da izlaze. Brzim testom definirati zaražene osobe, te identificirati one s kojima je ta osoba, svjesno ili ne, bila u kontaktu u prethodna tri dana, i izolirati potencijalne nositelje virusa. Sve upotrebom digitalne tehnologije. Ako se ovaj eksperiment pokaže uspješnim narednih mjeseci, isti model će se brzo primijenjivati na sve ostale građane. To je, svakako, opravdano u postojećoj situaciji, iako će najvjerovatnije u nekim zemljama to uskoro postati svakodnevna praksa.
Također ćemo uskoro, kada kupujemo odjeću ili obuću, dobivati i besplatne maske u istoj boji. Onda ćemo svojevoljno kupovati nekoliko njih u drugim bojama. I, industrija mode se brzo prilagođava novonastaloj situaciji. Tako je oduvijek bilo. Orwellovo futurističko društvo iz 1949, sada je naša sadašnjost. Svi već izbjegavaju plaćanje „živim novcem“. Boje se virusa. U apotekama prodavačice makazama uzimaju mobitele iz ruku kupaca, i registruju elektronski recept. Procedura se ponavlja prilikom plaćanja mobitelom. Niko ništa ne dotiče. Niko ne progovara ni riječi, ako baš ne mora. Zabrinutost zbog direktnih kontakata s drugim ljudima dovodi do toga, da službe koriste male brzinski sklepane šaltere (ili bolje rečeno „ćube“) kroz koje vire uplašeni, ali kulturni i „kiselo“ nasmijani prodavači. Ove javne službe, poput pošte, vremenom će nestati. Već vam ne treba lična karta na mnogim mjestima. Ne treba nam ni svojeručni potpis da preuzmemo kupljenu robu, ili poslani paket. Kôd dostavljen Viberom ili SMS porukom je dovoljan. Ne dotičete ništa. Ne postoji potreba za razgovorom sa službenicima na šalterima servisnih službi, odnosno prodavačima u svakovrsnim trgovinama. Ionako nas razdvaja debelo staklo. Orwell je bio, nadasve, vidovit pisac. Orwellovština je sada realnost. Stvarno sadašnje vrijeme. Takozvani „život poslije pandemije“ živimo sada. U Japanu je svakodnovnica (i odavno je već prisutna), gdje ljudi i tokom sezone obične gripe nose maske za lice. Od nas se očekuje da više ne skidamo maske za lice. Niko nam ništa nije zvanično naredio, ali se to od nas očekuje. Svaka pandemija iz prošlih vremena je slabila, i potom nestala. Tako će biti i sada. Sa covidom. Prije ili kasnije, poslije prvog, drugog ili „nekog“ vala. Niko ne zna kada će se to tačno dogoditi. Svi samo pretpostavljaju. Daju nam prognoze. Ali, pojaviće se ona druga pandemija. Takozvana sekundarna ili post-pandemija. Ljubljenje, srdačno rukovanje, masovna druženja i okupljanja, tapšanje po ramenima, srdačno rukovanje, sve dio balkanske kulture, topline i srdačnosti, nestati će tokom sekundarne panedmije. Ljudi će radije birati da ostaju u svojim domovima. Pojačaće se svakovrsno nasilje u porodicama. Psihologija je već postala jedna od najvažnijih profesija u dobu pandemije. Ostati će možda najvažnija u vremenima, kada pandemija jednom nestane ili barem oslabi. Pojačaće se agorafobija, odnosno strah (ili barem suzdržavanje) od napuštanja sigurnosti doma, iako virusa više neće biti. Države preuzimaju kontrolu nad cjelokupnom ekonomijom. Nacionalne vlade osiguravaju novac ljudima i kompanijama za preživljavanje. Korupcija grabi svoju novu priliku. Birokracija se povećava. Recesija je već počela. Uništava biznise i potrošače. U nekim državama stvarnost su masovna otpuštanja, bankrotstva i financijski gubici. U takvim situacijama štrajkovi i pobune su realnost. Populisti će možda dobiti novu šansu da osvoje vlast. Neki autoritarni režimi već preuzimaju totalnu kontrolu svojih država. Autoritarni vladari vole vlast. Uvijek koriste krize da prigrabe još više vlasti za sebe. U nekim državama proglašava se izvanredno stanje, iako se na to nema pravo po Ustavu. Drugdje neki ministri imaju ovlasti da zatvaraju ljude i granice. Negdje se zatvaraju sudovi i odlaže vlastito suđenje za korupciju. Počinje digitalno nadgledanje ljudi. Negdje vojska okupira trgove, gdje su bili prosvjednici prije pandemije. Poneke države uvode zakone s drastičnim kaznama za one koji šire paniku.
Ali, na kraju (dezinfekcijskog) tunela je svjetlost. I sunce. Pozitivne posljedice novoga života (tokom i nakon pandemije) su, također, vidljive na svakom koraku. Porodice međusobno razgovaraju. Roditelji se više druže sa svojom djecom. Vode se i neki ozbiljni razgovori. Pred druženjem se prvi put povlače digitalni aparati. Satelitske snimke pokazuju mnogo čišći zrak. Ptice su se vratile u neke gradove. Morske kornjače su ugledale svijet na praznoj plaži. Delfini su se, konačno, opet pojavili. Ribe opet plivaju (nekada prljavim i zagađenim) kanalima. Solidarnost je nadvladala sebičnost. Ljudi koji imaju viška hrane rado je dijele onima koji nemaju. Ljudi masovno voze bicikle i džogiraju. Rado i glasno pjevaju na svojim balkonima. Doktori i policajci su postali “naši” doktori i “naši” policajci. Epidemiolozi postaju novi vladari. Nogometaši sebi smanjuju plate (i do 70%) na uštrb humanosti i bržeg iznalaženja lijeka protiv Covida-19. Neki članovi vlada će nekoliko mjeseci raditi besplatno. Lista solidarnosti nema kraja.
Svi jedva čekamo da se vrati “normalan” život. Psihilozi kažu da smo svi sada u nekoj „psihološkoj pauzi“. Pomalo uspavani čekamo šta će nam budućnost donijeti. Život jako malo liči na onaj prijašnji. Ali, problem je, kada se jednom vrati stara rutina i psihološka pauza prođe, s njom će se vratiti nešto novo ili neki novi virus. Život više nikada neće biti „normalan“ kao nekada. Što prije to shvatimo-bolje za nas. Psihološke pauze ne donose revolucije, nego trenutak u kojem dođe do konflikta između statičnosti i dinamičnosti. Društvo je po svojoj suštini sklono statičnosti, ili trajnom toku. Nasuprot njemu, svemir je dinamičan. Svemir pulsira, i traži promjenu. Promjena ostavlja trag na svakom društvu. Promjena nije željena, niti joj je naše društvo sklono. Otvara se prostor jačanju ekstremizma dovodeći u pitanje opstojnost liberalne demokracije. Ovaj virus, uvjeravaju nas, nije nastao kao posljedica ljudskog djelovanja (u obliku Kineza koji jedu divlje životinje i prodaju njihovo meso na otvorenom prostoru što je uticalo na mutaciju virusa). Kako budemo bili sposobni iskorjenjivati stare (covid) viruse, tako će se razvijati nove bolesti jer su sastavni dio svijeta i svemira. Mogu nam pomoći sva iskustva iz prethodnih kriza (naftna i financijska) uzrokovana ljudskim djelovanjem. Trebamo dobro pogledati oko sebe šta je ovih mjeseci postalo uobičajenom praksom. Iz toga čega možemo pokušati shvatiti šta bi moglo ostati trajnom posljedicom.
Imperial College u Londonu nedavno je objavio: “Niti jedna javna zdravstvena intervencija s tako razarajućim učincima na društvo dosad nije tako dugo opstojala. Nejasno je kako će stanovništvo i društvo reagirati”.
Nestajanje ljudskog dodira iliti prekid društvene interakcije vidljiv je u zatvaranju hotela, restauranata, prestanku rukovanja te poruci njemačke kancelarke Angele Merkel: “Sada je trenutak kad držeći razmak od druge osobe pokazujemo da za nju brinemo”. Socijalno distanciranje postaje općeprihvaćena praksa. Zatim se desio snažan udarac na ekonomiju vidljiv u prekidu opskrbnih lanaca i putničkog prometa. Masovni turizam tone u potpunu recesiju. Dio radnih mjesta nestaje svugdje oko nas, i nestajat će još dugo nakon Covida. Trebamo nalaziti nove poslove i zanimanja.
Znamo da je radno mjesto ključna spojna tačka pronalaženja novih poslova i zanimanja, i liječenje posustale ekonomije i recesije. I s velikom dozom sigurnosti može se procijeniti da će doći do ozbiljne promjene u strukturiranju poslovnog procesa (primarno kod poslova i profesija koje nisu fiksno vezane za proizvodni proces odnosno službenici za razliku od liječnika). Desiće se veliki obrat. Većina ljudi će sve više raditi iz svog doma. Takav proces teče svugdje oko nas, u cijelom svijetu. Sadašnja situacija donosi prijelomnu promjenu: pokazuje se da je rad od kuće moguć i isplativ. Najteže su pogođeni promet i ugostiteljstvo. Dok IT službe , telecomi, mediji i jasno farmaceutika gotovo da ne trpe. Riječ je sektorima u kojima se velik dio posla može obaviti od kuće. Ssasvim je sigurno da će se u sljedećem razdoblju obavljati od kuće. Kancelarije neće više biti ključno mjesto u kojima svoj posao obavljaju radnici, koji ne učestvuju izravno u proizvodnji. Stotine hiljada zaposlenika koji su sada raseljeni iz ureda, uskoro će primjetiti da produktivnost, inovativnost i kreativnost nisu vezani uz ured. I dalje su jednako snažni, ako ne i snažniji.
Ured će zastarjeti kao svojevremeno pisaća mašina. I još kad se cijela slika pogleda u svjetlu procesa razvijanja 5G mreže (koja kreira Internet) koja će omogućavati nesmetanu komunikaciju s bilo koje tačke, tada postaje jasno da će rad kod kuće postati „novo normalno“. Kao plastična kartica umjesto gotovog novca ili dugim cijevima naoružan vojnik na aerodormu. Kad se tome doda smanjenje troška zakupa uredskog prostora, plaćanja režija, osiguravanja niza pogodnosti na radnom mjestu, postaje više nego izgledno da ured (kakav danas poznajemo) kao posljedica Covida-19- nestaje. Ovdje nije riječ o procesu koji je iznenada nastao, nego o djelovanju krize kao katalizatora.
Nema, dakle, revolucije. Radi se o normalnoj dinamici koja se vanjskim djelovanjem ubrzava. Jer, ponavljam statično društvo nije sklono promjenama. Ako tome dodamo i očekivanja od ubrzanog uključivanja umjetne inteligencije u pojedine poslovne procese, tranzicija će biti još jednostavnija i bezbolnija. I usput će uništavati dobar dio poslova: besposadni automobili, kamioni, roboti koji dostavljaju hranu (i drugu robu na kućni prag), i sve ostale novotarije „novoga doba“. Znači u trendu je rad od kuće. Također, procjenjuje se da se odsada pa do 2035. godine u svijetu biti olo milijardu digitalnih nomada (korisnika digitalnog nomadskog turizma). COVID-19 će i taj trend ubrzati. U toj nevjerovatnoj, novoj industriji digitalnog nomadskog turzima, posve je nebitno gdje čovjek sjedi dok radi. Države regiona imaju poželjan stil života. Oni koji iseljavaju, odlaze iz ekonomskih razloga. Države regiona vremenom postaju sigurne za život i zasnivanje porodice. Kada bi se neko posvetio digitalnim nomadima, da ih se privuče samo jedan manji broj, to bi bilo vrlo pozitivno i unosno za sve države regiona. Matt Burr i Becca Endicott iz kompanije Nomadic Learning promjenu života (tokom i nakon pandemije) objašnjavaju za Wall Street Journal: “Zajedno krećemo u veliki eksperiment u prirodi poslovanja, ali ne zato jer to želimo, nego zato jer su nas na to prisilile okolnosti. I trebat će puno razboritog napora i brzog prilagođavanja kako bi tranzicija prošla bez većih potresa. U takvim će okolnostima ključni čimbenici uspjeha biti puno povjerenje, uzajamno dogovorene norme, dobra komunikacija te snažna i potvrđena radna kultura”. I, dodaju još jedan zaključak: “Organizacijski, teško je oteti se iluziji kontrole koju pruža ured. Osjećaju da posao neće biti obavljen ako nismo svi na jednom mjestu. To nije točno. Kad vjerujemo jedni drugima i oslanjamo se jedni na druge da posao bude obavljen – tada i bude obavljen”.
Sasvim je razumljivo da će prijelaz na rad od kuće biti obrnuto proporcionalan trajanju krize s virusom. Prema sadašnjim procjenama, kriza bi trebala završiti negdje krajem maja. Ima i onih koji smatraju da će do potpunog oporavka sistema proći i 18 mjeseci. Čak, i u ovom prvom scenariju, to je dovoljno vremena da se postave nova pravila ponašanja. Konačno, ako i dođe do povratka “na staro”, to nikad više neće biti pravi povratak na staro. Primjera radi, globalni divovi s Wall Streeta uspostavljaju sistem u kojem su zaposlenici podijeljeni u timove pa jedni rade kod kuće, a drugi u uredu i zatim se rotiraju. Kako se ne bi izgubio osjećaj korporativne povezanosti. Održavaju se virtualne sjednice, seminari, sastanci i tele-konferencije šefova vlada i ostalih institucija.
Rad od kuće sa sobom nosi cijeli niz sistemskih promjena na društvenoj razini. Tu je, primjera radi, pitanje javnog prijevoza. Javni prijevoz je trebao postati osovina buduće mobilnosti unutar gradova, sve s ciljem smanjenja emisije stakleničkih plinova. Ako određeni, relevantan postotak ljudi ostaje kod kuće, tada će se postaviti i pitanje redefiniranja javnog prijevoza.
Pri čemu treba imati na umu da će ova epidemija ostaviti dubok mentalni trag u svijesti ljudi. Neki autori (David Aaronovitch u londonskom Timesu) navode, kako ranije epidemije nisu imale posebno snažan utjecaj na javnost, pa neće ni ova. Posljednja globalna epidemija španjolske gripe prije 100 godina (u doba nakon Prvog svjetskog rata) je informacijski neusporediva s današnjom pandemijom. Duboka uronjenost u vijesti o virusu koje su preuzele sve informativne emisije, svi mediji uključujući i društvene medije, sa svim njihovim negativnostima snažno će obilježiti budućnost. Barem srednjoročnu.
Treba uzeti u obzir da u razvijenom i svijetu u razvoju prijetnja kinetičkim ratom više nije izgledna opcija. Što otvara prostor jačanju straha od nevidljivog neprijatelja: gotovo svi to vidimo dnevno u kibernetičkim napadima na informatičke sustave (termin virus). I kao što se u našim sistemima oslanjamo na sisteme zaštite, vatrozidove, tako ćemo, svjesni da bi virus opet, u nekom trenutku, mogao pomoliti svoju nevidljivu glavu, graditi oko sebe sisteme zaštite. Sada su oni definisani: metar i po do dva metra razmaka između osoba, ukidanje rukovanja, dok su zagrljaji i ljubljenje nepoželjni.
Dan, nakon što vlade (regiona i svijeta) proglase pobjedu nad virusom, ljudi će izaći iz kuća. Oprez će ostati. I, ljudi će nastavit koristiti sve ono pozitivno što je pandemija donijela. Online školovanje je, svakako, jedan od tih modela. Ne toliko u razdoblju osnovne škole koja je važna zbog socijalizacije, ali svakako u višim razredima srednje škole, i na univerzitetima. Mogućnost slušanja većine predavanja i učešće u seminarskim radovima online, s jedne bi strane olakšala mnogim studentima pristup visokom obrazovanju (umjesto stana i plaćanja života u drugim gradovima)- dovoljno je imati mrežnu vezu. Sigurno bi se našao i model za uspješno definiranje praktičnog obrazovanja. Na taj način će se moći birati predavanje uglednih profesora iz Heidelberga, s Oxforda, ili Harvarda. S kućnog radnog stola.
Mrežna kupovina u pandemiji i sekundarnoj pandemiji doživljava novu ekspanziju. S dostavljačem nije nužno uspostaviti privatni kontakt, što cijeli proces oslobađa prijetnje. Konačno, umjesto kontakta sa desetinama ljudi pri odlasku u trgovinu, sada je riječ o samo jednoj osobi. To ima snažan psihološki učinak. U dosadašnjoj konstrukciji postoji element koji se ne smije zanemariti. A to je Aristotelova definicija koja kaže :“Čovjeka je društveno biće“. Socijalni kontakt je osnov postojanja moderne civilizacije. Slabljenje tog aspekta moglo bi se promatrati kao putokaz prema nekom (možda Orwellovom) “novom vrlom svijetu”. I zato će biti važno, uz promjene koje dolaze, stvarati preduslove za socijalnu interakciju. Ako će to značiti veći razmak između stolova u kafiću-neka tako bude. Ili, javni prijevoz u kojem je obezbijeđena dezinfekcija – u doba pandemije i post-pandemije. Rad i škola od kuće predstavljaju veliku prijetnju mentalnom zdravlju ljudi. I, tu će treba novi mehanizmi, koji će jamčiti očuvanje strukture društvene zajednice. Bijeg od otuđenja ali ne nužno u „marksističkom“ smislu. Za očekivati je da će restriktivne prakse širokog spektra dobiti na snazi. Globalizacija je pred našim očima. Mijenjaće se nakon pandemije. Lijepo zvuči definicija “da živimo u historijskim vremenima”. Svako vrijeme je historijsko i o svakom se mjesecu u ljudskoj historiji može napisati biblioteka knjiga. Ovdje je proces već bio započeo američko-kineskim trgovinskim ratom. Kad, s razine dosadašnjih lanaca opskrbe promatramo ovu krizu, može se činiti kao da je ona bila nužna da ubrza ispravljanje devijacija u globalizaciji.
Jeftinije je proizvoditi na jednom mjestu za sve. Specijalizacija je (još od Adama Smitha) poželjna proizvodna kategorija. Ipak, treba postojati i plan B. Kao što se Europa (u proteklih 40 godina) doslovce lišila ovisnosti o nafti iz Zaljeva, tako je sada nužno na globalnu razinu uvesti pojam iz europske energetske domene: diverzifikacija. Morat će se pronaći mehanizam za očuvanje strateške proizvodnje unutar Europe, upravo, za slučaj ovakve krize. I, tu se otvara jedno od presudnih pitanja budućnosti stvaranja nove industrijske politike koja će dati povlastice kompanijama (ako je to u interesu zajednice). Bez obzira na cijenu (kriterij cijene bi mogao doživjeti ozbiljnu metamorfozu), Covid-19 pokazuje da se moraju omogućiti ustupci. Baza za paracetamol se proizvodi u Kini. Preciznije, kao u slučaju energije, možemo ga kupovati u Kini (jer će vjerojatno biti jeftiniji), ali trebamo imati i svoju stratešku proizvodnju baze paracetamola. Najstrašniji scenarij je epidemija koja se ne može zaustaviti, ili trgovinski rat SAD-a i Kine, dovodi cijelu Europu u stanje da nema sirovine za taj bazični lijek (paracetamol), kojim se olakšavaju sad već dnevne teškoće velikog broja ljudi. Koliko je ovo važno za budućnost pokazuje enormna aktivnost Kine u pružanju pomoći cijelom svijetu (nakon što je prigušila epidemiju u svojoj kući). Peking je svjestan opasnosti ako se potraže neki drugi partneri – koji će im početi nagrizati ekonomsku bazu. Ekonomska baza im je izuzetno kolebljiva, te izložena brojnim prijetnjama poput nerestrukturirane industrije i tereta unutarnjeg financijskog duga. Znači, virus otvara novu stranu geografskih i ekonomskih sukoba, što ima direktne posljedice na geografsku i političku dinamiku u regionu i cijelom svijetu.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s